Summary: This article was translated into Croatian by Juraj Katalenac and Hrvoje Kovac and published in the philosophical journal Slobodni Filozovski (Original English version) — Editors
Peter Hudis: Od globalne krize do prevladavanja kapitala
Peter Hudis piÅ¡e o tome kako mnogi ljeviÄari ne vide trenutnu krizu kao strukturalnu krizu kapitalizma u kojoj se kapital bori za preraspodjelu vrijednosti od rada na kapital kako bi preživio. Bez priznavanja strukturalne krize kapitalizma, nemoguće je postaviti pitanja alternative kapitalizmu. Ovaj rad se temelji na prezentaciji održanoj na srpanjskoj konvenciji MeÄ‘unarodne marksistiÄko-humanistiÄke organizacije u Chicagu.
******
DanaÅ¡nja globalna ekonomska kriza, najozbiljnija od 1930-ih, uzrokuje neprocjenjive patnje za nekoliko desetaka milijuna i pokazuje male znakove zatiÅ¡ja. Ako niÅ¡ta drugo, postaje sve opsežnija jer recesija i dalje guÅ¡i ameriÄko gospodarstvo, kriza u eurozoni se pojaÄava, a stope rasta u zemljama poput Kine, Indije i Brazila poÄinju opadati. Nezaposlenost u SAD-u i većini Europe ostaje nepromijenjena, na gotovo depresijskim razinama, unatoÄ utroÅ¡ku milijardi dolara na spaÅ¡avanje banaka i gospodarske poticajne programe. Većina vlada u zapadnom svijetu sada ima malo za ponuditi osim zahtjeva da ljudi, kojima je pomoć najpotrebnija, stegnu remen kroz mjere Å¡tednje, ne samo u godinama, već u desetljećima koja dolaze.
Kao odgovor na te uvjete nastali su neki od najperspektivnijih druÅ¡tvenih pokreta zadnjih desetljeća, od prosvjeda indignadosa u Å panjolskoj, preko Å¡trajkova radnika i studenata u GrÄkoj, do Occupy Wall Street pokreta u SAD-u. Ovi narodni pokreti su ostvarili ogromanuspjeh, naglaÅ¡avajući prožimanje nejednakosti i otuÄ‘enja koji obilježavaju moderni kapitalizam. Mnogi u tim borbama tragaju za idejama i perspektivama koje mogu dati smisao takvim stvarnostima i pomoći borbi da doÄ‘e na sljedeću razinu. Bitka ideja unutar tih pokreta u nekim je aspektima prvi poÄetak.
Za tekuću gospodarsku krizu danas se nude dva objaÅ¡njenja. Jedno je da je kriza strukturna. Drugo je da ona nije strukturna, već je nepotrebni i samovoljni rezultat politiÄke nesposobnosti i korporativne pohlepe.
Ovo nije akademska rasprava. Ako kriza nije strukturno ukorijenjena u prirodi kapitala, već je rezultat loÅ¡ih politika i subjektivnih hirova pojedinaca, onda se kapitalizam teÅ¡ko može okriviti za nju. A ako je tako, onda ne postoji objektivni razlog za postavljanjem alternative kapitalizmu. Ako kriza jest strukturno ukorijenjena u prirodi kapitala, situacija je naravno sasvim drugaÄija.
Paul Krugman, ameriÄki kejnzijanski ekonomist koji je uz Josepha Stiglitza naÅ¡iroko Äitan u Occupy Wall Street pokretu i drugdje, tvrdi: „Mnoge sveznalice tvrde da ameriÄko gospodarstvo ima velike strukturne probleme koji će sprijeÄiti bilo kakav brzi oporavak. Svi dokazi, meÄ‘utim, ukazuju na jednostavan nedostatak potražnje koji bi se mogao i trebao izlijeÄiti vrlo brzo kroz kombinaciju fiskalnih i monetarnih poticaja. Ne, pravi strukturni problem je naÅ¡ politiÄki sustav, koji je izvitoperen i paraliziran snagom male, bogate manjine. A kljuÄ gospodarskog oporavka leži u pronalaženju naÄina zaobilaženja tog malignog utjecaja manjine“[1] I dodaje: „Istina je da će oporavak biti gotovo smijeÅ¡no lako postići: sve Å¡to je potrebno jest preokrenuti politike Å¡tednje posljednjih par godina i privremeno potaknuti potroÅ¡nju.“[2]
Veoma drugaÄije objaÅ¡njenje nude neki konzervativni mislioci na desnici, koji tvrde da kriza jest strukturna. MeÄ‘utim time misle na visoku razinu javnog duga. Kako je Yuval Levin napisao u nedavnom eseju za The Weekly Standard: „Imamo osjećaj da se gospodarski poredak kojeg smo poznavali u drugoj polovici 20. stoljeća možda uopće neće vratiti — da smo uÅ¡li u novu eru za koju se nismo dobro pripremili… Mi smo, naprotiv, na vrhuncu fiskalnog i institucionalnog kolapsa naÅ¡e države blagostanja, koji prijeti ne samo budućnosti državnih financija, već i budućnosti ameriÄkog kapitalizma.“[3] Ovaj narativ uglavnom prenosi i stavove Romneyevih republikanaca i stavove Obaminih demokrata – jedina prava nesuglasica izmeÄ‘u njih odnosi se na opseg Å¡tednje koja je potrebna za smanjivanje deficita.
Suprotno ovim stavovima, želim ustvrditi kako danaÅ¡nja kriza nije proizvod puke politiÄke nesposobnosti i pohlepe pojedinaca, naprotiv, ona je ukorijenjena u krizi kapitala. PolitiÄka korupcija i korporativna pohlepa nisu uzrok, već posljedica te krize, a strukturna kriza kapitala nije samo stvar razine zaduženosti, to je kriza profitabilnosti i obnavljanja akumulacije kapitala.
Gdje su dokazi za ovu tvrdnju? Prvo, ako je sluÄaj, kao Å¡to Krugman tvrdi, da je jednostavno povećanje državne potroÅ¡nje zapravo sve Å¡to je potrebno da se prevlada kriza, onda kapitalizam sam po sebi ne mora biti doveden u pitanje. Istina je da je paket ekonomskih poticaja, koji je ameriÄki predsjednik Obama uveo ubrzo nakon Å¡to je preuzeo dužnost 2009., bio premalen da ostavi traga na rastuću nezaposlenost. No gledano u cjelini, astronomski iznos je upumpan u gospodarstvo u godinama neposredno nakon financijske krize 2008. — bilijuni dolara iz AmeriÄke Federalne rezerve (srediÅ¡nja banka op. prev) i preko bilijun dolara iz Europske unije. To je spasilo globalni kapitalizam od pada s ruba litice, ali nije bilo dovoljno i da se preokrene sama kriza. ZaÅ¡to je tako?
Razlog je, rekao bih, da kejnzijanske stimulativne mjere viÅ¡e nisu dovoljne za rjeÅ¡avanje dublje, strukturne krize koja je temelj skorom kolapsu iz 2008. — pad u stopama profita koje su muÄile globalni kapital desetljećima.
Kao Å¡to je Marx pokazao u Kapitalu, kapitalistiÄka akumulacija prvenstveno nastaje kroz produktivnu potroÅ¡nju — kapital postaje „velik od vrijednosti“ dok zauzima sve veći udio druÅ¡tvenog bogatstva. Jedini izvor vrijednosti i profita je živi rad. MeÄ‘utim kako se udio živoga rada u odnosu na kapital smanjuje zbog povećanja produktivnosti i tehnoloÅ¡kih inovacija, tendencija stope profita ukazuje na opadanje. Ta tendencija je postala akutna sredinom 1970-ih.
Drugim rijeÄima, ono Å¡to su mnogi prozvali „postindustrijskom ekonomijom“ – zamjenom živoga rada na mjestu proizvodnje sa sve novijim oblicima ureÄ‘aja za uÅ¡tedu rada, je upravo ono Å¡to je odgovorno za strukturne krize kapitala, a Å¡to je Marx predvidio u svom radu viÅ¡e od stoljeća ranije.
Kada stope profita ostaju endemski niske – kako kapital odgovara? On pokuÅ¡ava preraspodijeliti vrijednost od rada na kapital, kako bi dobio izvor monetarnog bogatstva potrebnog da zadovolji proždrljiv apetit proizvodnog sustava. Ova se preraspodjela vrijednosti, sama po sebi, ne treba mijeÅ¡ati sa sferom raspodjele, koja je, prema Marxu, od pomoćne i sekundarne važnosti u odnosu na sferu proizvodnje. Ona se prije odnosi na raspodjelu elemenata proizvodnje (radna snaga, sredstva proizvodnje i dobit) koja je svojstvena logici akumulacije kapitala. Ogroman rast u nejednakosti dohotka, kojeg su Occupy Wall Street i europski prosvjedi protiv mjera Å¡tednje tako dobro razotkrili, jednostavno je izraz te temeljne tendencije da se vrijednost preraspodjeli od rada na kapital.
To možemo vidjeti ako pobliže promotrimo europsku dužniÄku krizu. ZaÅ¡to je GrÄka u takvoj kaljuži? Ne zato Å¡to ima neobiÄno veliku socijalnu državu – potroÅ¡nja na socijalnu skrb kao postotak BDP-a je zapravo puno veća u NjemaÄkoj nego u GrÄkoj. Niti zato Å¡to (kao Å¡to su neki tvrdili) grÄki radnici ne rade dovoljno – Nijemci u prosjeku zapravo rade daleko manje sati od Grka.
Umjesto toga, ono Å¡to je zapravo važno jest da su u godinama do 2009. grÄke plaće porasle mnogo brže nego plaće u NjemaÄkoj i drugim sjevernim europskim zemljama. NjemaÄki jediniÄni troÅ¡kovi rada porasli su za 7% od uvoÄ‘enja eura 1999., dok su grÄke plaće porasle za 42%. Talijanske su porasle za 30%, a Å¡panjolske za 35%. TroÅ¡kovi rada u NjemaÄkoj, u odnosu na one u drugim zemljama koje koriste euro, pali su za 15% od 1999., a pad od 25% odnosi se na siromaÅ¡nije zemlje.
TroÅ¡kovi rada NjemaÄke opali su u odnosu na druge nacije zbog toga Å¡to je nametnuto znaÄajno restrukturiranje gospodarstva i programi Å¡tednje prije viÅ¡e od jednog desetljeća. Kako istaknuti komentator Josip Joffe ispravno primjećuje: „Restrukturiranje [u NjemaÄkoj] je pokretaÄka sila profitabilnosti, a ne valutni teÄaj.“[4] Rezultat toga je prisiljavanje milijuna Nijemaca da pristanu na ugovore o privremenom radu, i kojima je plaća samo djelić onoga Å¡to prosjeÄni njemaÄki radnik tradicionalno zaraÄ‘uje. Angela Merkel i konzervativci nisu bili prvi koji su nametali ovaj oblik mjera Å¡tednje na plaćama, već socijaldemokrat Gerhard Schroeder.
Ovaj pomak prema mjerama Å¡tednje, koji se pokazao tako „uspjeÅ¡nim“ u NjemaÄkoj, bio je zapravo poticaj za veću Europsku integraciju. Ugovor iz Maastrichta iz 1992, koji je prethodio euru, predložio je granicu duga od 3% za svaku naciju kako bi poticao niže plaće i manju socijalnu potroÅ¡nju. Radi se o nastojanju da se „germanizira“ Europa preko „fiskalne discipline“. Usvajanje eura bio je usmjereno na produbljivanje toga. Iz tog razloga nije napravljena nijedna odredba koja omogućuje zemlji da napusti euro; izlaz nisu uÄinili lakim, a mjere Å¡tednje postaju nepopularne!
Marksisti su odavno shvatili, kao Å¡to je Rosa Luxemburg jednom napisala, da je „inherentni zakon kapitalistiÄkog naÄina proizvodnje nastojati malo po malo materijalno povezati najudaljenija mjesta, kako bi ih uÄinio ekonomski meÄ‘uovisnima, te kako bi na kraju cijeli svijet pretvorio u jedan Ävrsto pridružen produktivni mehanizam“.[5] MeÄ‘utim važno je razumjeti razlog ovoga u odnosu na pomak prema Europskoj monetarnoj uniji. Suprotno naivnom shvaćanju nekih mislilaca ljevice, kao Å¡to je Jürgen Habermas, EU nikada nije bila uglavnom koncentrirana na nastojanje da se stvori „kozmopolitiskija“ i „demokratiÄnija“ Europa. U velikoj je mjeri bila usmjerena na nametanje mjera Å¡tednje na razini kontinenta, Å¡to je uvjet za daljnju akumulaciju kapitala.
Usprkos svemu, postojao je jedan veliki nedostatak u ovom projektu — monetarna unija nije bila popraćena fiskalnom ili politiÄkom unijom. Europa nije jedinstven entitet, nedostaje joj ekonomski i politiÄki centar. Italija i Å panjolska su dozvolile brži rast nadniÄkih stopa nego Å¡to se oÄekivalo, a Europska unija (EU) nije imala mehanizam koji bi to sprijeÄio.
Jednostavno reÄeno, to Å¡to organski pokret prema smanjenju životnog standarda i plaća zbog interesa kapitala postoji, ne znaÄi da nužno uspijeva, u svim trenucima, u ostvarivanju svog cilja. Kao Å¡to je Rosa Luxemburg tvrdila u proÅ¡lom stoljeću: „Svi zakoni kapitalistiÄkog naÄina proizvodnje su samo ‘zakoni gravitacije’, odnosno zakoni koji se ne kreću po ravnoj liniji najkraćim putem, već, naprotiv, nastavljaju s konstantnim odmicanjima u suprotnom smjeru.“[6]
U svakom sluÄaju njemaÄka kancelarka Merkel sada kaže da ne želi napraviti veliku infuziju njemaÄkog kapitala Europskoj srediÅ¡njoj banci (ESB) kako bi spasila Å panjolsku i Italiju, osim ako se EU ne obveže na centraliziranije strukture koje bi omogućile nametanje mjera Å¡tednje na razini cijelog kontinenta. No to je riziÄno: ako NjemaÄka odbije dati novac, Å panjolska i Italija mogu pasti, a Eurozona se može raspasti — s groznim posljedicama za samu NjemaÄku. Ipak, nije jasno postoji li ijedna institucija u Europi, ukljuÄujući ESB, koja može raÄunati na ogromne koliÄine novca potrebne za podržavanje spaÅ¡avanja, Äak i ako NjemaÄka popusti. Kako Martin Wolf primjećuje: „Ako oni s dobrim kreditima odbiju financijski podržavati one koji su pod pritiskom, a potonji ne mogu spasiti sami sebe, sustav će sigurno propasti.“[7] Å to onda? Nitko ne zna.
PriliÄno je neiskreno, ako ne i potpuno nepoÅ¡teno, kada Merkel kaže da je „nepoÅ¡teno“ tražiti od NjemaÄke da izvlaÄi siromaÅ¡nije zemlje Europe samo zato Å¡to nisu držale red u svojoj kući. Svatko zna da su bogatije zemlje EU uvijek izdavale ogromne koliÄine novca za siromaÅ¡nije zemlje (svatko tko je bio u Barceloni i vidio napredno stanje njezine infrastrukture, uglavnom financirane od strane njemaÄkih poreznih eura, zna o Äemu govorim). To je, meÄ‘utim, upravo i poanta: za EU doziranje sredstava nije problem kada je rijeÄ o kapitalnim investicijama. No stvar je vrlo drugaÄija kada je cilj osigurati sredstva za plaćanje socijalne skrbi i podizanja relativne plaće!
Ipak, to nužno ne znaÄi da rjeÅ¡enje situacija leži u tome da zemlje poput GrÄke jednostavno napuste Eurozonu — iako je malo vjerojatno da će GrÄka, u sljedećoj godini, imati ikakvih mogućnosti osim da ju napusti. Ako GrÄka odbaci euro, njezino gospodarstvo može dobiti mali predah devalvirajući svoju valutu, Å¡to bi uÄinilo njezin izvoz jeftinijim. Problem jemeÄ‘utim Å¡to GrÄka (za razliku od npr. Argentine, koja je devalvirala svoju valutu nakon financijskog kolapsa 2001.) nema mnogo toga za izvoziti. Da se izvoz uÄini konkurentnim, potrebno je sniziti plaće. Kao jedan analitiÄar primjećuje: „U odreÄ‘enoj mjeri, devalvacija je poanta. To će pomoći grÄkim plaćama da padaju u odnosu na ostatak svijeta, tako da će zemlja postati konkurentna na izvoznim tržiÅ¡tima. Slabija valuta bi postigla rezove plaća (procjenjuje se za 40%) preko noći, umjesto tijekom godina Å¡to je vjerojatnije, ako GrÄka ostane u eurozoni.“[8] GrÄka je zaglavila u oba sluÄaja: ako zadrži euro bit će prisiljena na viÅ¡e mjera Å¡tednje, a ako neće, rezultat će biti uglavnom isti.
To ne znaÄi da su grÄke mase, a kamoli one drugdje, suoÄene sa situacijom u kojoj je otpor danaÅ¡njoj tendenciji mjera Å¡tednje u suÅ¡tini uzaludan. Prvo, ostavÅ¡tina neprekidnog, borbenog otpora Äak u relativno maloj zemlji ili na lokalnoj razini može imati ogroman utjecaj na poticanje socijalne mobilizacije na Å¡iroj razini, Å¡to dovodi do izravnog napada na globalni kapital. Drugo, u odreÄ‘enim je trenutcima moguće da mase ljudi nameću uvjete gramzivim zahtjevima kapitala, barem kratkoroÄno. Socijalni nemiri i mobilizacije mogu prisiliti moćnike na privremeno povlaÄenje jer stanovniÅ¡tvo sve viÅ¡e inzistira da se viÅ¡e druÅ¡tvenog bogatstva preusmjeri radu i individualnoj potroÅ¡nji — Äak i ako je to u suprotnosti sa zakonom kretanja kapitala. Logika kapitala nikada nije u potpunosti homologna sa svojim povijesnim manifestacijama u odreÄ‘enim trenucima.
Ipak, jasno je da je putanja globalnog kapitalizma dovela do odgovora na financijski krah 2008., i to u vidu angažiranja u sve oÄajnijem pokuÅ¡aju preraspodjele vrijednosti od rada na kapital, rezanjem vladinih službi i druÅ¡tvene potroÅ¡nje, ruÅ¡enjem životnog standarda i nametanjem ekonomske Å¡tednje na viÅ¡e razina. Ovo nije samo prolazna mjera. Niti je ovo pristup napredovanja samo jednog krila ili dijela politiÄkih elita. To je pristup koji su usvojile sve glavne politiÄke stranke i liÄnosti povezane sa sustavom.
Kuda sve ovo vodi? Odgovor se, opet, može naći u Marxovom djelu. U 3. tomu Kapitala, napisao je: „Razvoj u proizvodnim snagama koji bi smanjio apsolutni broj radnika i zapravo omogućio cijeloj naciji da ostvari svoju cjelokupnu proizvodnju u kraćem vremenskom razdoblju proizveo bi revoluciju, jer bi to izbacilo većinu stanovniÅ¡tva iz rada.“[9]
Marxova poanta je da se kapital, unatoÄ tendenciji da smanjuje svoju ovisnost o živom radu, suoÄava s „karakteristiÄnim barijerama“ koje spreÄavaju tu tendenciju da se u potpunosti realizira. Jedna od njih je i prijetnja socijalne revolucije nezaposlenih radnika koji bivaju gurnuti u stranu kako kapitalizam postaje sve produktivniji. Kapitalizam se ne predaje krotko ovim subjektivnim opasnostima, niti te opasnosti staju na kraj tendenciji kapitalizma da zamijeni rad koji stvara vrijednosti novim strojevima u sferi proizvodnje. Umjesto toga, na raznim povijesnim prekretnicama, kapitalizam reagira na rizik mogućih revolucija povećanjem zapoÅ¡ljavanja neproizvodnih radnika Äak i kada smanjuje, apsolutno kao i relativno, broj radnika koji stvaraju vrijednost na odreÄ‘enom mjestu proizvodnje.
To objaÅ¡njava znaÄajan rast uslužnog i javnog sektora u suvremenom kapitalizmu. No budući da je kapitalizam neprestano pod pritiskom da smanji udio živog rada na raÄun mrtvog rada (tj. pod pritiskom kapitala), s vremenom Äak i relativna prezaposlenost neproduktivnih radnika dolazi pod napad kapitala.
To je situacija s kojom se danas suoÄavamo, Å¡to se vidi u zajedniÄkom nastojanju brojnih frakcija globalnog kapitalizma da smanje broj radnika javnog sektora, kao i broj njihovih plaća i doprinosa kroz mjere Å¡tednje. Hoće li se ovo pokazati kontraproduktivnim s glediÅ¡ta kapitala: „proizvodnja revolucije“ u ime onih koji su odbaÄeni od sustava? Odgovor na to pitanje ovisi o tome hoće li se pojaviti održiva alternativa kapitalizmu.
Kažem održiva jer je Ahilova peta antikapitalistiÄkih pokreta i teoretiÄara, od ortodoksnih marksista do anarhista te od kritiÄkih teoretiÄara Frankfurtske Å¡kole do lijevih liberala, pretpostavka da se kapitalizam zasniva na anarhijskim odnosima razmjene, dok je „socijalizam“ definiran organiziranom razmjenom i planskom proizvodnjom. Ono Å¡to se ovdje previÄ‘a, a Å¡to su propali državnokapitalistiÄki režimi, samoprozvani komunistiÄkima, u Rusiji, Maovoj Kini i Castrovoj Kubi uÄinili previÅ¡e oÄitima, jest da je kapitalizam u potpunosti kompatibilan s „organiziranim“ odnosima razmjene. Kako je Raja Dunajevskaja napisala joÅ¡ 1950., bitna „suprotnost nije izmeÄ‘u ‘anarhije’ i ‘plana’, već izmeÄ‘u plana kapitalista koji je uvijek tiranski u formi, i plana slobodno udruženog rada koji je uvijek kooperativan.“[10]
Ono Å¡to je onemogućavalo kovanje održive i uspjeÅ¡ne opozicije kapitalizmu je uska koncepcija novog druÅ¡tva koju potvrÄ‘uju mnogi od protivnika kapitalizma. Umjesto teoretiziranja kako ukinuti kapital putem nove vrste rada i ljudskih odnosa koji odbacuju proizvodnju vrijednosti, daleko previÅ¡e se zagovara jedan ili drugi oblik kontrole ili kroćenja kapitala. Problem s ovim pristupom je meÄ‘utim u tome da se po svojoj naravi kapital ne može kontrolirati, to ne može Äak ni najprosvjećenija intelektualna elita. Jednom kad se kapital pojavi kao prevladavajući oblik druÅ¡tvenog posredovanja, on preuzima vlastiti život i oblikuje ponaÅ¡anje druÅ¡tvenih agenata prema svojoj volji — bez obzira na sve napore da ga se kontrolira. Na tim osnovama, u Kapitalu, Marx naziva kapital subjektom modernog druÅ¡tva.
NipoÅ¡to ne bismo trebali pretpostaviti da je neuspjeh teoretiziranja alternative kapitalistiÄkoj proizvodnji vrijednosti karakteristiÄan samo za elite i autoritete. Potrebno je puno viÅ¡e od dobre namjere da bi se alternativa kapitalu teoretizirala! To se posebno vidi u radu Lava Trockog, koji je tvrdio da „kapitalistiÄko mjerilo vrijednosti i sve posljedice koje proizlaze iz toga“ takoÄ‘er djeluju u „radniÄkoj državi“.[11]
S obzirom na neuspjeh marksista koji su poslije Marxa teoretizirali alternative kapitalizmu, kako ćemo s takvim radom poÄeti danas? Kao Å¡to nam Marx pruža razumijevanje prirode sadaÅ¡nje krize kapitala, tvrdio bih da nam njegov rad pruža i koncept onoga Å¡to nam je potrebno da prevladamo kapital. Kao Å¡to sam pokazao u svojoj novoj knjizi, Marx’s Concept of the Alternative to Capitalism (Marksov koncept alternative kapitalizmu, op. prev), Marx nije samo kritizirao postojeće druÅ¡tvo, naprotiv, njegova kritika kapitalizma proizaÅ¡la je iz prepoznatljivog i specifiÄnog razumijevanja onoga Å¡to je potrebno da ga zamijeni. Moramo se vratiti Marxovoj koncepciji prevladavanja proizvodnje vrijednosti kako bi zadovoljili naÅ¡e danaÅ¡nje potrebe.
Želim naglasiti kako naÅ¡a polaziÅ¡na toÄka ne može biti samo ono Å¡to je Marx pisao 1843. ili 1883. Ona se mora zasnivati na onome Å¡to je 40-godiÅ¡nji proces razvoja marksizma-humanizma Raje Dunajevskaje objavljivao o Marxovu radu. Kroz studije Marxa, marsksista poslije Marxa i kroz Hegelovu dijalektiku negativnosti, otkrila je da Marxov marksizam nije puka teorija klasne borbe, već filozofija „revolucije u trajnosti.“ Odnosno da za Marxa proces revolucionarne transformacije nikada nije bio jedinstveni Äin. Negacije privatnog vlasniÅ¡tva, tržiÅ¡ta i buržoazije, koje su nužne, bile su za Marxa samo jedan korak u procesu permanentne revolucije. Kao Å¡to je primijetio 1844. – „sirovi komunizam“, koji ukida privatno vlasniÅ¡tvo nad sredstvima za proizvodnju, samo je prva negacija. Da bi se postigla prava sloboda od kapitalizma, koju on naziva „pozitivni humanizam s ishodiÅ¡tem u sebi“, potrebna je negacija negacije. Ta koncepcija samostalnog kretanja kroz drugu negativnost, kako je pokazala Dunajevskaja, prožima cijeli Marxov opus. Ponovnim razmatranjem Hegelovog koncepta apsolutne negativnosti, ona je pomogla razotkriti Å¡irinu i dubinu Marxove kritike postojećeg druÅ¡tva, kao i njegovog razumijevanja onoga Å¡to je potrebno za njegovo svladavanje.
Radna alternativi kapitalizmu je težak zadatak. To nije neÅ¡to Å¡to bi pojedinac ili Äak jedna organizacija mogla napraviti. Potreban je kolektivni napor misli, borbe, iskustva i rasprave. MeÄ‘unarodna marksistiÄko-humanistiÄka organizacija vidi sebe kao katalizatora u ovom nužnom zadatku i nadamo se da nam se svatko može pridružiti u daljnjem razvoju, kao dijelu odgovora na danaÅ¡nju endemsku krizu.
Trenutni pokreti protiv mjera štednje, posebno u SAD-u i Europi, obećavajući su znak da je nova generacija, koja traga za alternativama kapitalizmu, u nastajanju. Uspjeh takvih nastojanja uvelike će odrediti tijek događaja u sljedećih nekoliko desetljeća.
Peter Hudis
Preveo Juraj Katalenac
Lektura: Hrvoje KovaÄ
Na engleskom objavljeno na The International Marxist-Humanist
Bilješke:
[1] Paul Krugman “Plutocracy, Paralysis, Perplexity,” The New York Times, 4. svibnja 2012, str. A23.
[2] Paul Krugman, “How to End This Depression,” The New York Review of Books, 24. svibnja 2012.
[3] Citirano u: David Brooks, “What Republicans Think,” The New York Times, 15. lipnja 2012, str. A33
[4] Joseph Joffe, “I Come to Praise Ms. Merkel Not to Bury Her,” Financial Times, 20. lipanj, 2012, str. 11.
[5] Rosa Luxemburg, Die industrielle Entwicklung Polens, in Gesammelte Werke, Band 1/1 (Berlin: Dietz Verlag, 2007), str. 209.
[6] Ibid., str. 190.
[7] Martin Wolf, “Panic Has Become All Too Rational,” Financial Times, 6. lipanja 2012, str. 9.
[8] Jack Ewing, “Facing a Teetering Greece, Europe Plans for the Worst,” The New York Times, 25. svibnja 2012, str. A12.
[9] Karl Marx, Capital, Volume Three, preveo: David Fernbach (New York: Vintage Books, 1981), str. 372.
[10] Raya Dunayevskaya, “Presentation on Form and Plan,” u: The Raya Dunayevskaya Collection, No. 9253.
[11] Leon Trotsky, The Revolution Betrayed (New York: Pioneer Publishers, 1945), str. 54.
15. studenoga 2012. objavljeno u 19:57 Kategorije: EU, GrÄka, kriza, NjemaÄka, Peter Hudis, tekstovi 0
Pošalji ovo e-poštom Blogiraj ovo!Podijeli na usluzi TwitterPodijeli na usluzi Facebook
0 Comments